Ne razumijem pojam jednostavne osobe. I ne volim kad netko za sebe kaze da je "jednostavan". Sto znaci biti jednostavan? Pokoravati se okolini i slagati se sa svakim postupkom? Nemati svoj stav? (Ili?) Nitko nije jednostavan i nitko nije kompliciran. Sasvim. I nitko to nije spoznao,jos uvijek. Evo,ja npr. svaki dan otkrivam neke nove situacije u kojima sam iznenadujuce jednostavna. I one u kojima sam ocekivano komplicirana. (...) Izuzetno dobro pamtim svaki osjecaj koji sam imala prilike dozivjeti. Bas svaki. I neizvjesno uvijek ocekujem jednako. A iznenadim se kad boli. A postoje stvari koje muce samo mene. A unutra su. Da se mogu vratiti u proslost.... ucinila bih mnogo toga drugacije...I znam tocno od kojeg bih trenutka pocela.Nazalost. Promjenila bih da mogu,zamjenila bih se da mogu. A ne mogu,naravno. Uostalom,to je kukavicki,nije li? - 08:47 - Komentari (5) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

	Otkad sam nagovorila tatu da mi napokon posalje voljenu biciklu (sa kosarom i zvoncem i tako to ) ne skidam se s nje. Jest da se,doduse,svako malo svom snagom udaram u pedale ili vec negdje,pa mi noge nisu u previse reprezentativnom stanju (u svakom slucaju nisu za suknju,hahaha) ali ja uzivam u voznji biciklom iz nekoliko kljucnih razloga. Kao prvo,napokon se ne moram guzvati u tramvaju sa 78 penzionera koji u osam ujutro imaju hrpu obaveza,jednako kao i zaposleni,studenti i ucenici... Da. Kao drugo i osnovno, nevjerojatno sam brza. Mogu obaviti nekoliko stvari u dva sata,za sto bi mi inace,tramvajem trebalo pola dana. Dakle,ne moram vise izdvajati dane u tjednu kada nesto moram obavljati sto je odlicno. I posljednje ali ne i najmanje vazno... pa svi znaju da voznja biciklom radi cuda od celulita i guze...hehe Dakle,jucer se vozim po (pre)natrpanoj Savskoj u kratkoj majici i razmisljam kako sam si prosli tjedan namjeravala kupiti proljetnu jaknu. Prosli tjedan. A ovaj tjedan namjeravam kupiti hrpu ljetnih majica. I dok su svi sretni sto su se oblaci i bljutava kisa napokon odlucili smilovati suncu i nasim raspolozenjima... ne mogu da se ne zapitam,gdje je nestalo proljece? Znate ono divno godisnje doba,kada priroda cvate na ugodnih 18 stupnjeva i kad POSTEPENO tesku zimsku odjecu zamjenjujete laganijom i svjetlijom...? Za deset godina nitko se toga nece ni sjecati. Ne mogu,a da ne pomislim,sto se to dogada s klimom? Odavno je globalno zatopljenje prestalo biti samo novinski clanak ili vijest dana na dnevniku. Klimatske promjene su tu i osjecamo ih svom snagom. Sto je sa srcanim bolesnicima,kako oni podnose nagle navale vrucine ili hladnoce? Sto je sa komarcima i krpeljima kojih ce zbog zatopljenja biti sve vise (malarija?!?). Sto je sa zivotinjama,koliko ce vrsta u sljedecih deset godina izumrijeti? Ne mogu a da se ne zapitam...za koliko ce godina potonuti moj grad...? Znam,kvarim raspolozenje. Ja sam grozna osoba. Uopce neznam koji je dan. Otkad sam na faksu,vrijeme brojim od trenutka kad (ozbiljno) pocnem spremati ispit,do trenutka pismenog. I to je moj kalendar. 17.4. rimsko. Opet. Opet. Opet. Opet. Tocno toliko opet. I svaki put imam osjecaj da znam sve manje. Ja se nadam da je osjecaj pogresan,jer ako se ponovno pojavi opet,ja cu... zapravo ne zelim suicidalno razmisljati,trenutno. Ja cu to proci. Hocu! () - 15:41 - Komentari (3) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

	Kad sam imala 13 godina,u hodniku me jednog neobicno vruceg proljetnog dana docekala njegova slinava njuska u mojoj cipeli. Bio je toliko mali da je cijeli stao u nju. A ja nosim cipele broj 37. Nikako se nismo mogli odluciti koje ime cemo mu dati... Bio je tako sicusan i blesav da bi i sama pomisao na ostra imena poput Maxa i Rexa bila apsurdna. Na kraju mu je moja sestra dala ime...Ari (sto je bilo usko povezano sa imenom njezinog decka,haha). S vremenom se Ari poceo odazivati na sve pridjeve i umanjenice koje smo mu uspjeli smisliti; ljubavi,pisko,misko,debeli,ljubica,pa cak i na nekoliko iznimno stupidnih naziva koje su moji roditelji DOSLOVNO izmislili; duda (s naglaskom na a),dutko (s naglaskom na o),dudica (s naglaskom na... hmmm...sve...to se,naime,mora vikati). Ari je samnom zavrsio osnovnu skolu,zavrsio srednju skolu,a sada samnom uci na drugoj godini fakulteta. Da ne spominjem sve propale ljubavi,razocaranja u zivot,svade u prijateljstvima i sve one sekvence koje redovito moramo proci u fazi "ozbiljenja",jel. U svakom trenutku Ari je bio uz mene. Zapravo....Ari zna SVE o meni. Bas sve. Svaku sitnicu,svaki pokret,svaku misao izgovorenu naglas,svaku recenicu izrecenu u tajnosti. Sva sreca da,ipak,ne moze govoriti! Ari sada ima sedam godina i kad mu pogledam sijedu bradu i brkove... srce mi se steze od same pomisli da ce nas jednog dana napustiti. Nastojim ne primjetiti da trci mrvicu sporije i da se umori stotinku prije. Nastojim ne razmisljati da trenutno ima 50 ljudskih godina i cvrsto vjerujem u znanstvena istrazivanja da manji psi zive duze. Nitko na svijetu ne moze voljeti kao zivotinja,kao pas. Cisto i bezuvjetno. Nevino i velikodusno. Veseliti se kad te vidi bas svaki put,kao da mu je prvi. Spavati pokraj tebe i poljubiti te bas svako jutro. Pokazati da te voli u svakoj sekundi. Iskreno se veseliti tvojim uspjesima i duboko prozivljavati sa tobom tvoje neuspjehe. Osjecati tvoju bol. Nije mu tesko dignuti se iz kreveta da te pozdravi,bez obzira u koje doba dana ili noci pokucas na vrata. Pamtiti lijepo,zaboraviti na ruzno. Oprostiti. Koji covjek moze uciniti da se osjecas tako posebnim? - 00:34 - Komentari (1) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

	Neznam iz kojeg razloga,ali nakon dobrog vikenda uglavnom me pece savijest. Znam da sam trebala uciti i znam da sam lijena i znam da je lijepo vrijeme i znam da ce vrijeme biti sve ljepse i toplije...i da se ispitni rokovi blize. Eto,upravo sam saznala razlog. Proljece uvijek zavidno neobicno djeluje na mene i moju psihu ("mi volimo reci za nju da je....posebna" ) Odluke koje donosim u proljece uglavnom su trajne i puno jace utjecu na moj nacin razmisljanja,jer ih donosim duboko potresena vlastitim spoznajama o svojem bicu. "Bit cu bolja" primarna je odluka na mojoj listi. I pritom ne smatram da sam losa osoba,niti sam se u bilo kojoj nanosekundi podcjenila. Uvijek sam se divila sposobnosti svoje majke da sve osobe prihvati onakvima kakve jesu,u potpunosti,sa svim manama i vrlinama. "Nikoga ne trebas suditi prema sebi jer nitko nije ti." Mislim da sada shvacam sto je zeljela reci i to mi je najvrijedniji savjet koji sam ikada dobila. Dakle,bit cu bolja. Spremno cu prihvacati kritike i mudro se oduprijeti uvredama. Pokusat cu svaku osobu cjeniti upravo onakvom kakva jest. (Do ljeta ce mi vjerojatno jos neka briljantna misao pasti na um ) - 19:28 - Komentari (1) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

	Svjesna sam da nismo uvijek sposobni donositi ispravne odluke,posebno u trenucima kada nasa savjest zakazuje. Kad smo bili jako,jako mali roditelji su nas ucili ispravnim postupcima i nastojali od nas skriti ono sto nikako nebi trebali ciniti, iako su sami povremeno cinili upravo to. S vremenom,kako odrastamo,roditelji vise nisu sposobni biti uz nas cijelo vrijeme i jedino cemu se mogu nadati jest da ce ono sto su nam nastojali godinama usaditi u glavu, kroz nase postupke izaci na vidjelo. I stoga se pitam,kako je moguce da osnovne vrijednosti kao sto su povjerenje,prijateljstvo,postovanje...zakazu? Ljudi su tako mali,tako mali i glupi. (I znam da sam bih na takvu spoznaju trebala burnije reagirati,posebno zato sto je rijec o necemu,meni vrlo delikatnom. Ali jednostavno sam naviknula na licemjerje.) P.S. U dosadasnjem skolskom obrazovanju bila sam kampanjac,veliki. VELIKI. I uvijek mi se na kraju dogadalo da sam u sestom mjesecu grijala stolicu dok je mene grijalo sunce. Sada,na faksu,nije vazno hocu li grijati stolicu ili ne,kad ionako imam ispitne rokove u sestom mjesecu. (mislim,vazno je da grijem stolicu prije,ali kuzite sto sam htjela reci?) Tko je izmislio tu glupost da se ispiti rjesavaju ljeti?!?!? Aaaaaaaaa. (Nedajte se obeshrabriti,studenti! Dolje Primorac! LOL ) Btw,koliko kalorija ima King Premium od 285 grama? - 16:09 - Komentari (4) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

	Mrzim kisu. Izmedu ostalog zato sto ispire samo povrsinski. (A ljudska prljavstina? To se ne moze isprati.) Bas sam danas kreunla kod kolegice na Vrbik po najjacoj kisurini i nije mi pomogao ni kisobran posto je vjetar nemilosrdno nosio sve pred sobom,pa tako i moj jadni karirano-zuti kisobrancic. Na pola puta odlucila sam ipak uskociti u prvi tramvaj i naravno,u nastojanju da ne doticem nista,nisam se uhvatila za drsku kad je tramvaj NAPOKON krenuo sto je rezultiralo da sam svom snagom nagazila jednu izrazito drsku zenu koja je samo ljutito coknula jezikom,unatoc mojem nastojanju da se sto usrdnije ispricam. Gotovo da sam joj odbrusila; dobro onda,NIJE mi zao sto sam nagazila vase Chanel cipelice! Ne mogu si pomoci,u zadnje vrijeme me jednostavno zabavlja ljutiti prolaznike (u tramvaju). Iskreno se nadam da ce nas vrijeme za Prvi maj postedjeti svojih hirova,jer nimalo mi se ne svida cinjenica da bih praznik rada mogla provesti unutar cetiri zida,umjesto tradicionalnog,drustvenog okupljanja na plazi uz rostilj i izlezavanje na suncu. I ne sjecam se kad je proljece bilo ovako promjenjivo? - 18:40 - Komentari (6) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

	Nedavno sam,u razgovoru sa doticnom osobom uspjela izvuci vrijedne podatke iz muskog mozga koji su me,hm...malo je reci dotukli. I neprestano razmisljam o tome i zelim napisati nesto za sto sumnjam da ce ikada procitati,ali u svakom slucaju meni ce biti lakse. Dakle, nevjerojatno me frustrira ta vjecita usporedba muskog i zenskog roda jer, iako su nam genetski predodredene razlike,smatram da generaliziranja na osnovi seksualnih nagona,kao i sklonosti prijevari nisu potrebna. Kao da zene ne varaju?! Naravno da varaju i puno su domisljatije u tome jer uspijevaju zataskati stvari onako kako to samo zene mogu (ne zelim ovime narusiti vlastiti ugled-my soul is clean -ali imala sam priliku vidjeti kako to cini meni vrlo vrlo bliska osoba). Dalje,jasno da i zenama dojadi nakon odredenog vremenskog perioda konstantno isti partner. Pa to je normalno,to je sasvim prirodno,vec sam spomenula da vrijeme stvara naviku u svima nama,a navika dovodi do zasicenja. Jedina moguca razlika izmedu zena i muskaraca u tom pogledu (jasno,postoje cjenjene iznimke) jest ta,sto su zene dovoljno pribrane da u takvim trenucima shvate kako je zasicenje nesto sto se dogada spontano i prirodno i nestaje jednako brzo kao sto je i doslo (ukoliko u pitanju nisu dublji problemi koji se tada rjesavaju na drugi nacin). I ne mozes mi reci da je jedini i i iskljucivi razlog zasto muskarci ne varaju,taj da su kukavice?! Razumijem da smo ljudi i sebicni smo jer,ljudi su sebicni...prema tome proizlazi da ni zene ne varaju iz jednakog razloga-jer se boje da ne izgube osobu koju vole-i to je sasvim prirodno,ali...zasto se boje? Boje se jer vole! That's the point. I mozda sam premlada da to shvatim,svejedno,i dalje cu smatrati da je glavni razlog povjerenja ljubav i postenje prije svega. Postenje. A ne kukavicluk. Mozda sam i staromodna ali...odbijam shvatiti da ljubav nema veze sa meduljudskim odnosima,posebno sa onim odnosima izmedu muskarca i zene. Jer,ako ljubav nema veze sa nama,koji je onda smisao svega onoga sto cinimo zbog ljubavi?! - 00:26 - Komentari (6) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

	Tople (pred)proljetne zrake sunca jedine mogu izvuci uspavane subotnje setace na ulice,na popodnevne kave,na suncane obale. Znam kakva su suncana popodneva u Puli,stoga namjerno izbjegavam popularna setalista i natrpane kafice gdje prenapuhane informacije kruze od stola do stola,jedna prica pretapa se u drugu i svi uzivaju i smiju se, jer,ne radi se o njima pa je sve urnebesno zabavno. As usually,skrenula sam s teme... Zeljela sam zapravo napisati da,umjesto uobicajenih vikend ruta ja izabirem mjesta kamo nitko ne odlazi ili odlazi jako malo setaca koji traze isto sto i ja; mir i tisinu,mjesto na kojem postojimo samo more i ja,ja i more. Da,znam da svaki moj post ima barem trunku veze sa plazama,suncem i morem,vjerojatno zato sto od rujna do svibnja patim od bolesti zvane "ljetus nostalgicus" i ne mogu si pomoci. U ponedjeljak ponovno odlazim u Zagreb,ususret novim knjigama i rokovima i predavanjima medutim,ne opterecuje me ta cinjenica,niti mi smeta,zapravo veselim se Zagrebu,jer pobjegnem od njega,svaki put kad zazelim se mira i vracam mu se,svaki puta kad nedostaje mi pokreta. A trenutno mi nedostaje pokret,guzve na ulicama,neprestana dogadanja,brzina kojom mi prolete sati,dan,tjedan... Pozdravljam Njegovo Visocanstvo More uz svecano obecanje da cu nositi njegov miris dok budem koracala velegradskim asfaltom. Yey. - 17:39 - Komentari (4) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

	Obozavam miris svoga grada, slan i ostar,sto uvlaci mi se u nosnice dok setam po predivnim pulskim plazama. Obozavam biti doma,u svojoj sobi,u samo svoja cetiri zida (da zidovi mogu pricati...). Ne skidam osmijeh s lica,dan mi je ispunjen od trenutka kad otvorim oci do trenutka kad ih na nekoliko najljepsih sati sklopim (jedino dok spavam ne prolazim,u svakom slucaju ne svjesno,kroz sve one sekvence o kojima jos uvijek nisam i vjerojatno necu ni pisati).I pustam da vrijeme ucini ono sto treba uciniti,odustala sam od nastojanja da mu se usprotivim.Tako sam naucila,tako su me naucili. Pisala sam blog jos prije dvije godine,ali onda sam prestala jer ne mogu pisati kad sam tuzna (mogu,ali ne zelim nikoga opterecivati depresivnim mislima koje onda zapisujem,niti se na taj nacin oslobadam boli.Ako me boli,onda me boli i toga se jednostavno ne mogu rjesiti). Zato ne zelim vise biti tuzna jer 359 dana u godini pokusavala sam sirokim osmjehom i nije-me-briga stavom prikriti golemu prazninu koju sam nosila u sebi i sada pokusavam tu prazninu ispuniti,zato ne zelim biti tuzna. Svaka tri mjeseca na nekoliko dana skupe se svi moji prijatelji (cak i oni koji se prave da su mi prijatelji) i tih nekoliko dana svi smo zajedno i tih nekoliko dana uzivamo i smijemo se i smijemo. I nitko ne spominje ponovni odlazak jer,kada smo zajedno svima nam se to,na trenutke,ucini dalekim. - 18:06 - Komentari (5) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

	U kojem god sam trenutku pristala na manje od onog sto sam trebala,pozalila sam. Zato vise ne pristajem na manje. Najvise me mogu isprovocirati cinjenice koje naknadno saznajem. (Zapravo,prividno me isprovociraju,ustvari se uvlace u mene i rade sto zele od mene jer znaju da se iznutra ne mogu braniti.) Toliko sam puta pogrijesila u svojim postupcima,da vise nisam sigurna cinim li ispravno kad grijesim i grijesim li kad cinim ispravno? Vise se ne zavaravam. Ako nesto nije u redu,onda nije. Nekad se nisam mogla odluciti zelim li rijeci ili su mi vaznija djela. Sada znam da zelim oboje. Tek kad sam pocela razlucivati sto su mi prioriteti,mogla sam se posvetiti onim stvarima koje mi to nisu (a jednako su vazne). Sitnice imaju izuzetnu vrijednost i puno su vaznije od velikih stvari (velika stvar potice veliko odusevljenje koje potom splasne velikom brzinom). Ne pokazujem da me boli,ono sto me nebi trebalo boljeti (a boli). Najcesce neznam prepoznati trenutni trenutak koji odgovara trenutnim trenucima (zbog toga ono sto sam uistinu htjela izmakne mi iz ruke,trenutno,ponekad trajno). - 16:52 - Komentari (6) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off